Dok jedni tvrde da su boje sigurne i pod strogim nadzorom, drugi upozoravaju na moguće alergijske reakcije, poremećaje pozornosti kod djece, pa čak i na potencijalni rizik razvoja tumora. No što zapravo kažu znanost i struka?
Prehrambene boje već desetljećima izazivaju rasprave, od struke do potrošača. Dok jedni tvrde da su one sigurne i pod strogim nadzorom, drugi upozoravaju na moguće alergijske reakcije, poremećaje pozornosti kod djece, pa čak i na potencijalni rizik razvoja tumora, a česta su tema i na portalima. No što zapravo kažu znanost i stručnjaci?
Zašto se koriste boje u hrani?
U prehrambenoj industriji se dodaju kako bi se poboljšao izgled proizvoda, vratio prirodni pigment izgubljen tijekom prerade ili standardizirao vizualni identitet hrane neovisno o sezoni. Hrana bez boje često bi djelovala manje privlačno, primjerice, bez intenzivne crvene boje kečap ne bi izgledao isto, a sokovi i bomboni izgubili bi na privlačnosti.
“Boja hrane snažno utječe na percepciju okusa i kvalitete”, objašnjava specijalistica nutricionizma Angelina Paić, dodajući da je estetika ujedno i marketinški alat kojim industrija nastoji zadržati potrošače.
Prirodne i umjetne boje – u čemu je razlika?
“Postoje dvije osnovne skupine prehrambenih boja: prirodne, dobivene iz biljnih, mineralnih ili životinjskih izvora (primjeri su kurkumin, beta-karoten, klorofil, karamel). Smatraju se sigurnijima, no manje su postojane jer su osjetljive na toplinu i svjetlost, te umjetne, kemijski sintetizirane, cjenovno povoljnije i dugotrajnije, ali upravo one izazivaju najviše sumnji”, pojašnjava Paić.
“Prirodne boje generalno važe za zdraviji izbor”, naglašava dr.sc. Esma Karahmet Farhat, specijalistica nutricionizma, dok za umjetne dodaje kako su neke povezane s alergijama i poremećajem pažnje kod djece.
“Boje su prisutne gotovo posvuda, od sokova, kečapa, margarina i keksa, do industrijskih kolača, mesnih prerađevina, pahuljica za djecu, pudinga i grickalica. Djeca ih najviše unose kroz gazirane napitke, slatkiše i grickalice, a odrasli kroz industrijski kruh, umake i alkoholna pića”, kaže Karahmet Farhat, te dodaje: “Ako se takvi proizvodi konzumiraju svakodnevno, prosječan potrošač vrlo lako premaši preporučene granice unosa”.
Jesu li štetne po zdravlje?
Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) dopušta samo one boje koje su prošle rigorozne toksikološke testove. Za svaku je određena maksimalna dnevna doza (ADI – acceptable daily intake), unutar koje se smatra sigurnom.
Ipak, stručnjaci upozoravaju da kod osjetljivih osoba boje mogu izazvati nuspojave, od kožnih reakcija i astme do probavnih smetnji. Osobitu zabrinutost izaziva pretjerana konzumacija kod djece i tinejdžera.
Posebno se ističu pojedine umjetne boje:
- E102 (tartarazin) – povezuje se s alergijama i hiperaktivnošću kod djece
- E123 (amaranth) – u studijama na životinjama pokazao kancerogeni potencijal
- E110, E122, E124, E129, E133, E150 – boje za koje se savjetuje oprez
“Dugotrajna i pretjerana konzumacija može opteretiti jetru i bubrege. Danas odobrene boje prolaze stroge provjere, ali nemamo dovoljno podataka o kumulativnim učincima kronične izloženosti, pogotovo kod djece u razvoju”, upozorava Paić.
Zaključak: Oprez, ali ne i panika
Jesu li prehrambene boje opasne? Odgovor je – ne nužno. U dozvoljenim količinama i uz strogu regulaciju, one se smatraju sigurnima. No, rizik postoji kod osjetljivih osoba te pri dugotrajnom i prekomjernom unosu.
Naši sugovornici se slažu u jednome: potrošači bi trebali čitati deklaracije, birati proizvode bez bojila ili s prirodnim bojama te posebno paziti na prehranu djece. Drugim riječima, prehrambene boje same po sebi nisu “otrov”, ali pametan odabir i umjerenost najbolji su recept za sigurnost.
